Neon Bible
We know a place where no planes go
We know a place where no ships go
(Hey!) No cars go
(Hey!) No cars go
Where we know
Moram priznati da sam sa nestrpljenjem čekao da se pojavi novi, drugi po redu, album montrealske underground superatrakcije, benda Arcade Fire.
Funeral, prvi album, je po meni bio apsolutno indie rock remek delo, jedna od najboljih debi ploča prethodnih godina. Ono što velike bendove razdvaja od gomile zanimljivih jeste dobar drugi album. A Neon Bible je sjajna ploča, sa pesmama koje zvuče kao da su oduvek tu, kao da sam rastao uz njih. Taj kvalitet je teško opisati, čini mi se da je album za nijansu tamniji (zreliji) od prvog, reči su u stvari samo refleksije iracionalnih misli (a ipak sa puno smisla)...
Ipak, muziku koju pravi Arcade Fire ne treba opisivati, treba je slušati i u njoj uživati. Oni su jedan od retkih bendova u ovom trenutku koji imaju to nešto, nešto što se ne da izolovati, opisati, shvatiti. Oni su, jednostavno, veliki.
Koncertni nastupi su posebna priča - za turneju po crkvama Amerike, Kanade i Engleske karte je bilo nemoguće pronaći, a fanovi su nudili svoje telo u zamenu za ulaznicu. "That pretty much looks like the best thing ever...I would gladly lose an arm to be there" komentar je jednog fana na ovaj snimak.
Zamišljam kako bi ih bilo lepo gledati u nekom finom ambijentu, na nekoj tvrdjavi, možda? Ako iko iz Exita svraća na ove stranice, možda ćemo imati prilike da ih vidimo uskoro. Dotle...
Uh, videti ih na exitu...bilo bi jako, jako dobro. Veliki sam fan.
elektrokuhinja | 01.04.07 14:43